Kao mala, sa sedam godina, pala sam u nesvijest zbog udarca u glavu. Nakon toga morala sam piti tablete zbog kojih sam sve zaboravljala. U školi su mi se zbog moje zaboravljivosti neka djeca rugala. To je u meni prouzročilo nesigurnost, nezadovoljstvo i preosjetljivost, što je došlo do izražaja u srednjoj školi. Bile su dovoljne sitnice da se rasplačem. I najmanji problem pokrenuo bi lavinu drugih problema. Zbog strašljivosti i osjetljivosti sama sam si stvarala probleme. Bila sam depresivna osoba; nisam vidjela nikakav smisao u životu, nikakvu nadu, ništa pozitivno.

U mojemu je životu, osim depresije, bilo i sretnih trenutaka i veselja, ali ne dovoljno da bih ga zavoljela i bila zadovoljna njime. U tim mi je depresivnim situacijama svaki put dolazila misao da mi Bog želi pomoći i potreba da se pomolim. Kada mi je bilo jako teško, pomolila bih se Bogu. Čim bi osvanulo sunce, više nisam obraćala pozornost na Njega. Te su se teške situacije javljale sve češće i češće, a ja sam postajala sve više i više svjesna kako mi se to događa zbog toga što Bog želi da Ga pustim u svoj život, a ne da Ga se sjetim samo kada ne vidim izlaz iz tame i patnje.

Moja mama je od prijateljice čula za Crkvu cjelovitog evanđelja i počela ići na bogoslužja. Kroz srednju školu sam ponekad išla s njom. Propovijedi su me pogađale u srce i otvarale mi oči. Navele su me i na pokajanje i promjenu, ali to bi me držalo samo nedjeljom, najdulje do ponedjeljka, jer bi onda moje misli zaokupile razne druge stvari. Sredinom srednje škole počela sam izlaziti u diskoteke. One su mi postale glavni cilj i smisao, nešto zbog čega vrijedi izdržati cijeli tjedan jer sam tamo mogla biti osoba kakva sam htjela biti. Subotom bih išla u diskoteke, a nedjeljom u Crkvu i to me počelo mučiti, ali sam se tješila izgovorom kako u mojim odlascima u disko nema ništa lošega.

Pred kraj srednje škole sve sam češće odlazila u Crkvu. Tamo sam od drugih ljudi često slušala kako im je Bog promijenio život. Htjela sam da Bog i kod mene učini neke promjene. Kako do promjena nije došlo, zaključila sam da sam poseban slučaj. Mislila sam: „Iako nas Bog sve ljubi, meni ne može oprostiti moje grijehe“. I dalje sam odlazila u diskoteke, ali sam se počela moliti da mi Bog pokaže je li to grijeh ili nije. Osjećala sam se kao da sjedim na dva stolca. Tada sam ušla u ozbiljnu vezu, iako sam osjećala da to nije ispravno. U toj vezi shvatila sam kako mi nijedna osoba ne može pružiti niti zamijeniti ono za čime sam vapila i težila – smisao života. Sreća koju su mi pružala prijateljstva i ljubavi nije mi bila dovoljna. U tome razdoblju Bog mi je poslao jednu djevojku iz Crkve i kroz naše razgovore shvatila sam kako želim da moj smisao bude Bog. Molila sam sve više i više te Bogu davala više prostora u svojemu životu. Puno sam molila da mi pomogne te me izvuče iz veze s tim dečkom i oslobodi osjećaja. Naravno, Bog mi je uslišao molitve; oslobodio me od veze koja bi me odvukla u propast, otvorio mi oči u vezi opsesije izlascima i plesom. Bog me oslobodio i od mojih strahova koji su me prije razdirali. Sada su bili besmisleni… I što je najvažnije, moj život je dobio smisao, a to je Bog! To se nije dogodilo preko noći, nego je počelo onda kada sam se odlučila za Njega, napravila Mu mjesto u svojemu životu i dopustila Mu da me vodi. Trebalo mi je puno vremena za tu odluku. Puno me toga u životu privlačilo, dobro i zlo, te mi odvlačilo misli od Boga. Ali me baš ništa nije uspjelo ispuniti i usrećiti osim Njega.

Kada pogledam svoj život prije, imam osjećaj da je počeo baš onoga dana kada sam dopustila Bogu da ga osmisli. Sve ono prije toga kao da to nisam bila ja nego neka druga Ivana čiju priču znam. Nakon što sam se odlučila za Njega, Bog je učinio toliko prekrasnih i nevjerojatnih stvari u mom životu.