Najčešće postavljena pitanja
Kršćanstvo
Kakvu nadu pruža vjera?
Živimo u doba kada ljudima budućnost izgleda vrlo mračna. Uvijek je bilo pesimista, međutim sada vlada opće beznađe. Beznađe i besmislenost života nisu problem samo našeg pokoljenja. Isticali su ga i ranije u prošlosti, osjetivši istu prazninu kao i čovjek danas. Većem dijelu čovječanstva ovaj je život sve što postoji. Nemaju nadu u život nakon smrti, ali to nije ništa novo. Nasuprot takvim očajanjima i beznađu, Isus Krist pruža stvarnu nadu. Pruža čovječanstvu priliku da se izmiri s Bogom i svojim bližnjima. Tako kršćanstvo pruža puninu života onima koji prihvaćaju Isusa Krista. “Došao sam da imaju život i da ga imaju u izobilju.” (Iv 10:10). Izobilan život nikada ne prestaje. Postoji nada u vječni život koji se temelji na Božjem obećanju u Isusu Kristu. Isus je rekao: «Ja sam uskrsnuće i život: Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. (Iv 11:25). U promjenjivom svijetu postoji nepromjenjivi Bog čije riječi vječno traju. Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka (Iza 40:8). I sam Bog ne mijenja se nikada: Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek će biti isti. (Heb 13:8). Dok su veliki umjetnici poput Shakespeara razmišljali o smislu, odnosno besmislu života, apostol Pavao prije svoje mučeničke smrti je napisao: Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak. (2 Tim 4:6-8).
Kako mogu postati kršćanin?
Ako čovjek želi ući u Božje kraljevstvo, mora se ponovno roditi, rekao je Isus (Iv 3:39). U srcu je potrebno povjerovati u Isusa Krista kao Gospodara i Spasitelja. Kada se tjelesno rađamo na ovaj svijet duhovno smo mrtvi i zato nam treba duhovno rođenje. Duhovno rođenje ima dva vida. Prvi je shvatiti kako to sami od sebe ne možemo postići. Grešnici smo kojima je potrebna pomoć. Grešnik je onaj koji je odvojen od Boga, koji je odabrao ići svojim putem. Vlastitim se trudom ne može sam vratiti Bogu jer ga u tomu sprječava njegov grijeh. Grijeh se može odrediti kao ponos usredotočen samo na našu osobu te krajnja sebičnost. Još točnije, grijeh je kršenje Božjih svetih mjerila pravednosti. Prema tome, moramo se suočiti s činjenicom da nam je potreban spasitelj – netko tko će ispuniti sve ono što zahtijeva Bog.
Jedina osoba koja to može ispuniti je Isus Krist. Jedino je on živio životom ugodnim Bogu. Umro je umjesto nas na križu, za naše grijehe jer mi nismo imali nikakvih mogućnosti ugoditi Bogu vlastitim nastojanjima. To je prvi korak: shvatiti da smo svi sagriješili, prekršili Božji zakon i zato zaslužujemo kaznu. Biblija kaže: Plaća za grijeh je smrt (Rim 6:23). Kada čovjek jednom vidi beznadno stanje u kojem se nalazi te shvati da Isus Krist nudi rješenje, sljedeći korak je osobno prihvaćanje te ponude jer “Dar Božji je vječni život kroz Isusa Krista, našega Gospodina (Rim 6:23). »Čovjek prima Isusa Krista kao svoga Spasitelja prihvaćanjem Božjeg dara i tog se trenutka ponovno rađa. Vrlo jednostavno, čak dijete može preuzeti takav korak, ali je teško jer prije svega moramo shvatiti da to ne možemo postići sami. Isus je rekao da, ako želimo ući u nebesko kraljevstvo, moramo biti voljni poniziti se poput djeteta, a tek tada će nas prihvatiti Bog (Mt 18:3).
Vi koji upravo čitate ove retke, ako želite, možete moliti sljedeću molitvu: Gospodine Isuse, znam da sam grešnik, shvaćam da se ne mogu promijeniti svojim naporima. Hvala ti što si umro za mene. I upravo sada najbolje što mogu – pouzdajem se u tebe kao u svog Spasitelja i Gospodara! Važno je reći da se ništa neće dogoditi ako te riječi izgovarate kao neku recitaciju. U tim riječima nema nikakve magije jer svatko može ponoviti neku rečenicu. Važan je stav u vašem životu, u mislima i osjećajima kada izgovarate molitvu. A pouzdanje u Isusa Krista unijet će promjenu u vaš život.
Zar sve religije u osnovi ne uče isto?
Mnogi se pitaju u čemu je posebnost kršćanstva kada ionako sve religije uče isto. Pretpostavka je da sve vjeroispovijesti govore o istoj temi, ali je prikazuju na drugačiji način. Prikažimo to slikovito starom pričom o slonu i slijepcima. Uzmite desetero ljudi i povežite im oči tako da ništa ne vide pa ih dovedite do slona. Oni ne znaju da je to slon – neki će opipati rep, drugi surlu, a treći trup. Zatim ih odvedite da opišu životinju koju su opipavali. Svaki će govoriti o onomu što je opipao. Čovjek koji je dirao rep, reći će da je to životinja tanka poput konopca, dok će onaj koji je dirao trup reći da je to životinja golema da se ne može obuhvatiti. Opisi desetorice neće se nikako slagati. Iako su dodirivali istu životinju, svaki je drugačije doživio slona. Nije li tako i na području religije. Zar različite vjerske skupine – kršćani, muslimani, mormoni, budisti i dr. ne doživljavaju istoga Boga tumačeći ga različito? Nisu li, prema tomu, sve istinite, premda svaka naglašava nešto drugo? Poteškoća s takvom prispodobom je u tome što poistovjećuje slona s Bogom.
Pretpostavlja se da svi religiozni ljudi doživljavaju istoga Boga, a to nije točno. Kršćanstvo i islam ne mogu biti istodobno istinite religije. Također, mormoni i budisti ne mogu biti u isto vrijeme istiniti, kao ni protestanti i katolici. Sve religije ne mogu biti istinite jer su im mnoga naučavanja u izravnoj suprotnosti. Moguće je i da su sve u krivu, ali sigurno ne mogu biti sve istinite jer tvrdnje jedne vjerske skupine isključuju tvrdnje drugih. Što se tiče Spasitelja i osobe Isusa Krista, jedino kršćanstvo priznaje Isusa kao vječnog Boga koji je postao čovjekom, umro za grijehe svijeta i uskrsnuo treći dan. Spasenje se postiže jedino vjerom u Isusa. Isus prikazan u islamu nije Božji Sin koji je umro za grijehe čovječanstva, niti je Isus kako ga prikazuju mormoni isti onaj kojega prikazuje Biblija. U tim religijama spasenje se ne postiže milošću kroz vjeru, već dobrim djelima. Očito je da je riječ o različitim religijskim idejama koje se ne podudaraju. Premda su naizgled mnoge religije gotovo istovjetne, što pomnije proučavamo njihova osnovna učenja razlike postaju očitije. Potpuno je pogrešno reći da su sve religije istovjetne. Bog kršćanstva nije isti kao bog muslimana, mormona ili nekih istočnih religija. Ako je Bog prikazan u Bibliji jedini istiniti Bog, onda ne postoje drugi bogovi i ne smije ih se štovati.
Zar ništa ne vrijede moja dobra djela? Neće li me Bog prihvatiti ako živim čestitim životom?
Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća pojavila se pjesma J. Franka Wilsona i Cavliera “The last kiss” (Posljednji poljubac). Pjesma govori o mladiću i djevojci na njihovom zadnjem sastanku kada ih zadesi prometna nesreća. Djevojka umire u naručju svoga momka. On pjeva žalopojku nad njom mrtvom: “O, gdje bi mogla moja draga biti? Bog je uze od mene. Otišla je u nebo, pa dobar moram bit, i vidjet ću moju dragu kad odem s ovog svijeta ja.” Ta pjesma izražava stav mnogih. Smatraju da, ako su živjeli pošteno i čestito, ako su dobra djela prevagnula njihova zla, onda će zaraditi svoje mjesto u nebu. Nažalost, Biblija nikome ne dopušta da zasluži put u nebo.
Biblija uči da dobra djela ne utječu na uspostavljanje pravog odnosa s Bogom. To se ne može zaraditi, jer je Bog već sve učinio za nas. “Ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu, spasio nas je. ” (Tit 3:5) ” Da milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela da se nitko ne bi hvalisao” (Ef 2:8,9). “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi” (Heb 11:6) “Ovo djelo Bog hoće – da vjerujete u onoga koga je on poslao.” (Iv 6:29) Ako se naše vječno spasenje temelji na djelima, ako bismo ga svojim djelima mogli uspješno zaraditi, tada bi Bog bio naš dužnik: nešto bi nam dugovao (Rim 4:1-3). Biblija uči da Bog nikome ništa ne duguje, a naša pravednost je poput prljave i otrcane haljine (Iza 64:6). Razlog je jednostavno u tome što Bog ima savršena mjerila, a mi smo sagriješili i nismo dosegli njegova mjerila pravednosti (Rim 3:29). Volimo se uspoređivati s drugima, pa smatramo da baš i nismo toliko loši. Bog nas, međutim, uspoređuje s Isusom, a pokraj njega smo svi bez iznimke vrlo mali i nedostojni. Pogledajmo sljedeći primjer.
U južnoj Kaliforniji nalazi se otok Catalina, 35 kilometara udaljen od pristaništa Newport Beach. Pretpostavimo da jednog dana trojica stoje na kraju pristaništa. Jedan je alkoholičar, oronuo i bolestan, koji živi na ulici. Drugi je prosječan Europljanin a treći istaknuti, uvaženi član društva. Odjednom alkoholičar skoči s mola metar i pol od obale u vodu. Druga dvojica viču: ” Što to činiš?” Čovjek u vodi odgovara: “Skačem do Cataline”. Drugi čovjek, prosječan Europljanin, kaže: “Gledaj mene. Ja mogu dalje skočiti!” Zaleti se i skoči tri metra od obale u vodu, dvaput dalje od alkoholičara. Treći, vrlo moralan, značajan i važan čovjek, nasmije se podrugljivo na onu dvojicu u vodi. Povuče se petnaestak metara da uzme zalet i skoči šest metara od obale u vodu, dvaput dalje od gospodina Prosječnog, a četiri puta dalje od gospodina Alkoholičara. Čuvar plaže ih izvuče mokre na obalu i pita što su htjeli postići skakanjem u more. Svi odgovaraju: “Htjeli smo skočiti na Catalinu!” Prosječni se hvalio kako je skočio dvaput dalje od Alkoholičara, a Uvaženi kako je skočio dalje od obojice. Čuvar plaže im odgovara: “Glupani jedni! Još uvijek ste udaljeni od otoka 35 kilometara!” Premda se suvremeni čovjek smatra boljim od onoga iz prošloga stoljeća – ili bar jednako dobrim kao oni u prošlosti – još uvijek je daleko od cilja koji je Bog postavio za sve nas. Nitko nije kadar skočiti s mola do otoka Cataline, kao što je čovjeku potpuno nemoguće doseći nebo svojim dobrim djelima, osim po Isusu Kristu. Isus je rekao: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Iv 14:6)
vjera
Poznajem pobožne ljude koji su potpuno iskreni, ali nisu kršćani: Bog će i njih prihvatiti zar ne?
Čovjek može biti iskren, ali i iskren u krivu. Biblija kaže da postoji put koji se čovjeku čini ispravnim, ali na kraju vodi u propast (Izr 16:25). Ima mnogo slučajeva gdje je netko iz zabave uperio pištolj u svog prijatelja, iskreno misleći da je prazan. Pištolj je opalio i prijatelj je umro, a čovjek koji je povukao obarač se pravda riječima: „Nisam znao da je napunjen!“ Taj čovjek je mogao biti potpuno iskren i iskreno vjerovati u nešto što nije bilo istinito. Međutim, ako predmet vjerovanja nije istinit, sva iskrenost ovoga svijeta neće povratiti čovjeka koji je pogođen metkom.
Apostol Pavao kaže da nije dovoljno vršiti neke pobožne obrede jer oni nikog ne opravdavaju, već se time nagomilava čovjekova krivnja. Istražujući poganske religije, Pavao ističe kao su one iskrivljavale istinu. Božja slava zamijenjena je slavom stvorenja. Njihova je religija idolopoklonička, a klanjanje idolu napada Božje dostojanstvo. To je Bog uvijek prezirao. Nemoj imati drugih Bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. (Izl 20:3-5). Stoga, pobožan čovjek nema nikakve prednosti ako ne štuje Boga, ma koliko on bio iskren u tome. Ako netko vjeruje u lažnoga Boga, nije bitna njegova iskrenost, ipak mu nedostaje ono što Bog zahtijeva. Bog je postavio mjerila i prihvatit će samo one koji Mu dolaze kroz Isusa Krista. Spasenja nema ni po jednom drugom jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti. (Dj 4:12).
Apostol Pavao kaže da nije dovoljno vršiti neke pobožne obrede jer oni nikog ne opravdavaju, već se time nagomilava čovjekova krivnja. Istražujući poganske religije, Pavao ističe kao su one iskrivljavale istinu. Božja slava zamijenjena je slavom stvorenja. Njihova je religija idolopoklonička, a klanjanje idolu napada Božje dostojanstvo. To je Bog uvijek prezirao. Nemoj imati drugih Bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. (Izl 20:3-5). Stoga, pobožan čovjek nema nikakve prednosti ako ne štuje Boga, ma koliko on bio iskren u tome. Ako netko vjeruje u lažnoga Boga, nije bitna njegova iskrenost, ipak mu nedostaje ono što Bog zahtijeva. Bog je postavio mjerila i prihvatit će samo one koji mu dolaze kroz Isusa Krista. Spasenja nema ni po jednom drugom jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti. (Dj 4:12).
Što će biti s onima koji nikada nisu čuli za Boga?
Apostol Pavao kaže da nije dovoljno vršiti neke pobožne obrede jer oni nikoga ne opravdavaju, već se time nagomilava čovjekova krivnja. Istražujući poganske religije, Pavao ističe kao su one iskrivljavale istinu. Božja slava zamijenjena je slavom stvorenja. Njihova je religija idolopoklonička, a klanjanje idolu napada Božje dostojanstvo. To je Bog uvijek prezirao. “Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.” (Izl 20:3-5). Stoga, pobožan čovjek nema nikakve prednosti ako ne štuje Boga, ma koliko on bio iskren u tome. Ako netko vjeruje u lažnoga Boga, nije bitna njegova iskrenost jer mu ipak nedostaje ono što Bog zahtijeva. Bog je postavio mjerila i prihvatit će samo one koji mu dolaze kroz Isusa Krista. “Spasenja nema ni po jednom drugom jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Dj 4:12).
Zašto bih trebao postati kršćaninom? U crkvu ionako idu najveći licemjeri.
Najčešća isprika ljudi koji odbacuju kršćanstvo je da crkva ima mnogo licemjera, kako u prošlosti tako i danas. Ljudi vole naglašavati povijesne zablude crkve učinjene u Kristovo ime, kao što je bila inkvizicija, suženje vješticama i progonstva. Ima i danas slučajeva da propovjednika, đakona ili crkvenog vođu zateknu pijanoga, u preljubu ili u nekim drugim nedostojnim djelima, kao i u nedosljednosti onoga što propovijedaju. To navodi mnoge da kažu: Ako je to kršćanstvo, tada s time ne želim imati nikakve veze. Moramo priznati da je u crkvi bilo licemjera, a od toga nismo ni danas slobodni. Licemjer je čovjek koji pokazuje lažno lice. Govori jedno, a čini drugo. Ali, samo zato što se u crkvi nalaze licemjeri, ne znači da su svi kršćani licemjeri. Jer se u crkvi može, osim licemjera naći mnogo više onih koji žive dosljedno učenju Isusa Krista.
Važno je ne pobrkati licemjerje i grijeh. Svi kršćani su grešni, ali nisu svi kršćani licemjeri. Krivo je misliti da kršćanin ne griješi. Istina je da onaj koji se naziva kršćaninom priznaje da je grešnik (1 Iv 1:5-2:2). Svi su vjernici, uključujući i svećenike pogrešiva ljudska bića koja su sklona svakovrsnomu grijehu. Samo zato što netko nije savršen ne znači da je lažan. Važno je istaknuti razliku između tih krajnosti. Pogreške vjernika ne umanjuju istinu. Isus Krist je oštro korio ljude koji su počinili grijeh licemjerja, posebno vjerske vođe onoga doba. Izrekao im je izravnu osudu: Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga, vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli. Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji obilazite more i kopno da učinite jednoga istovjernikom, a kada to postane, učinite ga sinom paklenim dvaput gorim od sebe. (Matej 23:13-15).
Ljudi mogu postati propovjednici ili misijski radnici iz potpuno krivih razloga i pobuda, ili činiti kompromise, a Biblija kaže da tako griješe. Kršćanstvo ne stoji ili pada na temelju onoga što su kršćani radili u povijesti ili čine danas. Kršćanstvo stoji ili pada u osobi Isusa Krista, a Isus nije bio licemjer. Živio je dosljedno onomu što je naučavao, a na kraju svoga života pozvao je sve one koji su tri godine danonoćno s njim živjeli da mu ukažu na bilo kakvo licemjerje koje bi mu se moglo pripisati. Učenici nisu prozborili ni riječi jer nisu mogli ukazati ni na jedan čin licemjerja. Budući da kršćanstvo ovisi o Isusu, nemoguće je obezvrijediti kršćansku vjeru ističući strahote u ime kršćanstva. Nevjernik ne može naći ispriku za svoje nevjerovanje samo zato jer ima onih koji se samo pretvaraju da su kršćani. Licemjeri kršćani se ne mogu opravdati što su takvi, što nisu savršeni, jer licemjerje ostavlja na čovjeka strahovite posljedice. Ljudi mogu tvrditi da je kršćanstvo najbolja vjera, a ipak žive nedosljednim životom, ali to ne znači da kršćanstvo ne vrijedi i da nije istinito.
religioznost
Koja je razlika između katolika i protestanata?
Postoji nekoliko jako važnih razlika između katolika i protestanata. Premda je tijekom proteklih nekoliko godina bilo pokušaja pronalaska zajedničkoga jezika između ove dvije skupine, činjenica je da te razlike ostaju i da su jednako važne danas kao što su bile i na početku protestantske reformacije. Slijedi kratak sažetak nekih važnijih razlika.
Jedna od prvih većih razlika između katoličanstva i protestantizma pitanje je dostatnosti i autoriteta Svetoga pisma. Protestanti vjeruju da je Biblija jedini izvor Božje posebne objave čovječanstvu te nas kao takva uči svemu što je nužno za naše spasenje od grijeha. Protestanti Bibliju smatraju mjerilom po kojemu se treba prosuđivati ponašanje svakog kršćanina. To vjerovanje obično se naziva »Sola Scriptura« i jedna je od »Pet Sola« (sola je latinska riječ koja znači »samo«) koje su izašle iz protestantske reformacije kao sažetak nekih važnijih razlikâ između katolikâ i protestanata. Dok u Bibliji postoji mnogo stihova koji potvrđuju njezin autoritet i dostatnost u svim pitanjima vjere i prakse, jedan od najjasnijih nalazimo u 2. Timoteju 3,16 gdje vidimo sljedeće: »Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.« Katolici s druge stane odbacuju doktrinu »Sola Scriptura« i ne vjeruju da je Biblija jedina dostatna. Oni vjeruju da kršćanina podjednako obvezuju i Biblija i sveta rimokatolička Predaja. Mnoge rimokatoličke doktrine, kao što su Čistilište, molitve svecima, štovanje ili obožavanje Marije itd. imaju jako malo ili nimalo temelja u Svetom pismu te se isključivo zasnivaju na rimokatoličkim predajama. U svojoj suštini, to što Rimokatolička crkva niječe »Sola Scripturu« i ustraje na tome da Biblija i njihova »Sveta Predaja« imaju jednak autoritet potkopava dostatnost, autoritet i dovršenost Biblije. Takvo gledište o Pismu čini korijen mnogih, ako ne i svih, razlika između katolika i protestanata.
Druga važna ali blisko povezana razlika između katoličanstva i protestantizma odnosi se na službu i autoritet Pape. Prema katoličanstvu, Papa je »Kristov vikar« (vikar je zamjenik) i zauzima Isusovo mjesto kao vidljiva glava Crkve. Kao takav, ima sposobnost govoriti »ex cathedra« (s autoritetom o pitanjima vjere i prakse), a kada to čini njegovo učenje smatra se nezabludivim i obvezujućim na sve kršćane. S druge strane, protestanti vjeruju da ni jedno ljudsko biće nije nezabludivo i da je Krist jedini glava Crkve. Katolici se oslanjaju na apostolsko naslijeđe kako bi uspostavili autoritet Pape. Protestanti pak vjeruju da autoritet crkve ne dolazi iz apostolskoga naslijeđa, već iz Božje riječi. Duhovna sila i autoritet ne leže u rukama običnoga čovjeka, nego se nalaze u samoj Božjoj riječi koja je zapisana u Svetom pismu. Premda katoličanstvo poučava da jedino katolička crkva može pravilno i točno tumačiti Bibliju, protestanti vjeruju da Biblija uči da je Bog poslao Duha Svetoga da prebiva u svim nanovo rođenim vjernicima, čime je osposobio sve vjernike da razumiju poruku Biblije. To jasno vidimo u odlomcima poput Ivana 14,16-17: »Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Vidi također Ivan 14,26 i 1. Ivanova 2,27). Iako katoličanstvo uči da jedino Rimokatolička crkva ima autoritet i silu tumačiti Bibliju, protestantizam potvrđuje biblijsku doktrinu o svećenstvu svih vjernika, te da se kršćani mogu pouzdati u Svetoga Duha za vodstvo u samostalnom čitanju i tumačenju Biblije.
Treća važna razlika između katoličanstva i protestantizma tiče se načina spasenja. Još jedna od »Pet Sola« reformacije bila je »Sola Fide« (Samo vjera), koja potvrđuje biblijsku doktrinu o opravdanju samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista (Efežanima 2,8-10). Međutim, prema rimokatoličanstvu, čovjek se ne može spasiti samo po vjeri samo u Krista. Oni uče da se kršćanin mora pouzdati u vjeru plus »zaslužna djela« kako bi se spasio. Za rimokatoličku doktrinu o spasenju od velike važnosti su Sedam Sakramenata, a to su: krštenje, potvrda, Euharistija, Ispovijed, bolesničko pomazanje, Sveti red i brak. Protestanti vjeruju da Bog opravdava vjernike na temelju vjere isključivo u Krista jer je Krist na križu platio sve njihove grijehe i pripisana im je njegova pravednost. S druge strane, katolici vjeruju da je Kristova pravednost dodijeljena vjerniku »po milosti kroz vjeru«, ali da sama po sebi nije dovoljna da ga opravda. Vjernik mora »nadopuniti« Kristovu pravednost koja mu je dodijeljena sa zaslužnim djelima. Katolici i protestanti također se ne slažu po pitanju što znači biti opravdan pred Bogom. Prema katoliku, opravdanje uključuje postajanje pravednim i svetim. Vjeruju da je vjera u Krista samo početak spasenja, te da svaki pojedinac to mora nadograđivati svojim dobrim djelima zato što »čovjek mora zaslužiti Božju milost opravdanja i vječno spasenje«. Naravno, to gledište o opravdanju suprotstavlja se jasnome učenju Svetoga pisma u odlomcima poput Rimljanima 4,1-12; Titu 3,3-7, kao i mnogim drugim. S druge strane, protestanti razlikuju trenutan čin opravdanja (kada nas Bog proglašava pravednima i svetima na temelju naše vjere u Kristovo djelo pomirenja na križu) i posvećenje (trajan proces postajanja pravednima koji se nastavlja kroz cijeli naš ovozemaljski život.) Iako protestanti prepoznaju da su djela važna, vjeruju kako su ona posljedica ili plod spasenja, a nikada sredstvo spasenja. Katolici spajaju opravdanje i posvećenje u jedan trajan proces, što dovodi do zbunjenosti o tome kako se spašavamo.
Četvrta važna razlika između katolika i protestanata tiče se čovjekove sudbine nakon smrti. Premda obje skupine vjeruju da će nevjernici vječnost provesti u paklu, postoje značajne i važne razlike u pogledu toga što se događa s vjernicima. Iz svojih crkvenih predaja i oslanjanja na nekanonske knjige, katolici su razvili doktrinu o Čistilištu. Prema Katoličkoj enciklopediji, Čistilište je »mjesto ili stanje vremenite kazne za one koji ovaj život napuštaju u Božjoj milosti, ali nisu u potpunosti slobodni od lakih grijeha, ili nisu platili punu zadovoljštinu za njihove prijestupe«. S druge pak strane, protestanti vjeruju da ćemo nakon smrti ići izravno u Nebo i biti u Gospodinovoj prisutnosti zbog toga što smo opravdani po vjeri u Krista jedinoga (1 Korinćanima 5,6-10 i Filipljanima 1,23). Međutim, katolička doktrina o Čistilištu još više nas uznemiruje zbog činjenice da oni vjeruju da čovjek mora, pa čak i može, platiti ili zadovoljiti za svoje grijehe. Zajedno s njihovim pogrešnim shvaćanjem što Biblija uči o tome kako se čovjek opravdava pred Bogom, to ima za posljedicu jako nisko mišljenje o dostatnosti i učinkovitosti Kristova pomirenja na križu. Jednostavno rečeno, rimokatoličko gledište o spasenju podrazumijeva da Kristovo pomirenje na križu nije bilo dovoljno da plati za grijehe onih koji vjeruju u njega, te da vjernik mora okajati ili platiti za svoje grijehe, bilo kroz djela pokore ili vremenom provedenim u Čistilištu. Ipak, Biblija uvijek iznova uči da Kristova smrt sama može zadovoljiti ili umiriti Božji gnjev na grješnike (Rimljanima 3,25; Hebrejima 2,17; 1. Ivanova 2,2; 1. Ivanova 4,10). Naša pravedna djela ne mogu dodati onome što je Krist već postigao.
Premda postoje brojne druge razlike između onoga što vjeruju katolici i protestanti, ove četiri trebale bi biti dovoljne da donesemo zaključak kako se ove dvije skupine ozbiljno razlikuju. Veoma nalik na judaiste (Židove koji su rekli da se kršćani iz poganstva trebaju pokoravati starozavjetnom zakonu kako bi se spasili) o kojima je Pavao pisao u Galaćanima, čineći djela nužnima da bi se čovjek opravdao pred Bogom, katolici dobivaju potpuno drukčije evanđelje. Razlike između katolika i evanđeoskih protestanata važne su i značajne.
Nadamo se da će svi shvatiti i povjerovati u istinu da ih njihova »pravedna djela« ne mogu opravdati niti posvetiti (Izaija 64,6). Umjesto toga, molimo se da svoju vjeru u potpunosti stave u činjenicu da smo »opravdani … besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.” (Rimljanima 3,24-25). Bog nas spašava: “ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga« (Titu 3,5-7).
podijeli, pošalji, isprintaj
