Zovem se Marina. Rođena sam 1968. godine u Zagrebu u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Išla sam u crkvu jer je to bio običaj… za Božić i Uskrs i „vjerovala“ u nešto. Život mi je bio u kaosu. U mojem zdravstvenom kartonu bilo je 13 dijagnoza. Uz sve te zdravstvene probleme rastala sam se i ostala živjeti sama s djetetom u Sloveniji. Borila sam se s emocijama, povredama, financijskim problemima i svojim karakterom. Bila sam jako nestrpljiva i sve je trebalo biti odmah ili sada. Moja obitelj, sestre i prijatelji bili su uz mene, ali mi nisu mogli pružiti ni mir, ni utjehu, ni strpljenje koje sam tražila. Svaki dan počinjao bi mi rečenicom: „Možeš ti to!“ Oslanjala sam se na vlastitu snagu koje je bilo sve manje.

U tom svom teškom životnom razdoblju gotovo nikada nisam plakala. Sestra mi je rekla: „To nije normalno. Ili si pukla ili ćeš totalno puknuti.“ U međuvremenu sam našla dečka koji me ohrabrio, ali to nije bilo ono što sam tražila. Bila sam tužna, ogorčena, ljuta i nestrpljiva, čekajući bolja vremena. I to sve bez suza, ali i dalje s puno boleština. Na poziv jednog prijatelja došla sam u Crkvu cjelovitog evanđelja. Bilo mi je sve to dosta čudno, ali odmah na početku slavljenja počela sam plakati, plakati i plakati… Vidjela sam da ipak imam suze. Osjetila sam Božji dodir i sve ono što se godina skupljalo počelo je izlaziti van. I danas, nakon 5 godina s Bogom, i dalje plačem… te su suze slatke jer sa svakim jecajem Bog me oslobađa od povreda koje su se godinama gomilale u meni. Bez obzira na sve te Božje dodire, stalno sam se pitala je li to pravi put. Ubrzo mi je Bog odgovorio. Sjedila sam u tramvaju sa svojim analizama o pravom putu i osjetila Božju ljubav. Tu toplinu, sreću, mir i radost može dati jedino Bog. Htjela sam vikati ljudima u tramvaju: „Bog je živ! On vas voli! Njegova ljubav je bezuvjetna, očaravajuća i nešto najljepše što mi se dogodilo u životu“. Mislila sam: „Ako mi Bog može dati takvu ljubav, milost i mir, zašto me ne bi iscijelio od reumatoidnog artritisa? Obitelj iz crkve je puno puta molila i meni je bilo sve bolje. Nisam koristila nikakve lijekove, ali bolovi su se s vremena na vrijeme opet vraćali. Zašto? Vjerovala sam Bogu, ali negdje duboko u meni bio je taj mrvičak sumnje. Kad sam mu u potpunosti povjerovala, iscijelio me je od reumatoidnog artritisa. Hvala mu.

Još jedan događaj me približio Gospodinu. Dijabetičar sam već 35 godina. Prošla sam mnogo hipoglikemija (niskih razina šećera) te i ja i moja obitelj vrlo dobro znamo kako to izgleda. Na samo uskršnje jutro pala sam u hipoglikemijsku komu kao nikad do tada. Iako sam bila u komi, u podsvijesti sam osjetila silno grčenje tijela, mozga i srca te čula glas: „Još samo jedan grč i to ti je kraj! Nema te više!“ U tom trenutku vidjela sam svoje dijete, muža i cijelu obitelj i zavapila: „Bože, spasi me!“ Probudila sam se taj tren potpuno bistra i čula svog muža kako moli Isusa da me spasi. Pogledao me i pitao: „Jesi dobro?“ „Jesam“, odgovorila sam. „Treba ti hitna pomoć?“, nastavio je ne vjerujući da s njim razgovaram totalno bistro. „Ne“, odgovorila sam, „Bog je intervenirao.“ Znali smo i on i ja i moje dijete koje je molilo u svojoj sobi  da me je Bog spasio od smrti.

Taj događaj nas je još više približio Gospodinu i shvatila sam da bez njega nema života. Zahvalna sam mu na njegovom spasenju, milosti, nadi i ljubavi.