Moje ime je Ana i prije 17 godina Bog je postao centar mog života i promijenio ga. Odmalena sam išla na vjeronauk i vjerovala u Boga, iako moji roditelji nisu bili uvjereni vjernici. Za njih je vjera bila tek tradicija i po tome sam se razlikovala od njih. Međutim, tijekom srednje škole prestala sam ići u crkvu, ali na moje veliko čuđenje to mi nije nedostajalo. Bog kojeg sam ja zamišljala nije bio tamo, nisam Ga izgubila kad sam prestala dolaziti. I dalje sam vjerovala da postoji “neki ” Bog , ali više nisam bila sigurna tko je On zapravo. Moja najstarija teta je istinska kršćanka i kroz knjige i filmove biblijske tematike nastojala mi je približiti Evanđelje. Iako to tada nisam znala, ta je teta godinama molila za mene kako bih ja upoznala Boga.

Kad sam bila na prvoj godini fakulteta upoznala sam jednog dečka i upustila se u  vezu za koju danas znam da je bila sve prije no ljubav. Nažalost, tada nisam to mislila i usprkos upozorenjima nastavila sam hodati s njim. Nakon gotovo godinu dana i mnoštva svađa, ta se veza raspala na najgori mogući način. Dečko me povrijedio toliko duboko da nisam mogla vjerovati da se to događa meni. Ni ja nisam ostala nevinašce u svemu tome i počinila sam stvari koje sama sebi dugo, dugo nisam mogla oprostiti. Bila sam tako depresivna da mi je bilo svejedno hoće li me na idućem koraku pregaziti auto. Htjela sam umrijeti. Bog? Pokušala sam sebe samu uvjeriti da On ne postoji kako se ne bih morala nositi s još teškom grižnjom savjesti, ali to mi baš nije išlo od ruke. Trebalo je proći pola godine da donekle dođem k sebi. Tada sam počela funkcionirati kao prije, ali samo izvana – rane unutra, kao i grižnja savjesti, bili su presnažni. Nakon nešto više od godinu dana, za  Uskrs, na televiziji sam gledala jedan od brojnih filmova o Isusu. Bila je scena gdje on govori o preljubnici koju su Židovi htjeli kamenovati, da joj oprašta grijehe. “Samo tako”, pomislila sam, “ako je Isus oprostio njoj, onda će valjda i meni.” Bio je to početak Kristovog rada u mome srcu.

Nakon pola godine počela sam se družiti s jednim dečkom kojeg sam prije poznavala samo površno, ali je sada bio potpuno drugačiji. On mi je pričao o Isusu, o tome da smo mi grešni, ali da je Bog dobar i ljubi nas. Počela sam pomalo razmišljati o tome. Stalno je pričao o Bibliji pa sam ja izvukla svoju Bibliju koju mi je prije nekoliko godina poklonila ona ista teta i počela je pomalo čitati. Svaki puta kad bih se srela s njim, danima bih razmišljala o tome što je on govorio. Bog mi je govorio što nije dobro u mom srcu. Bilo je to razdoblje kada sam oprostila svom bivšem dečku sve što mi je učinio i mogla sam ponovo normalno razgovarati s njim. Iz tjedna u tjedan ja sam sve više postajala svjesna Božje ljubavi prema meni. Sljedećeg Uskrsa taj me prijatelj pozvao na neki kršćanski skup i ja sam došla. Program je bio super; glazba, dramski prikaz, a onda je uslijedila propovijed. Propovjednik je govorio o razbojniku koji je visio pokraj Isusa na križu te se pokajao. Isus mu je obećao da će već sutra biti s Njim u raju. Postala sam u potpunosti svjesna da je to što govori bilo za mene. Ja sam željela da mi bude oprošteno i da budem s Isusom u raju. U tom trenutku po prvi puta sam osjetila Božji dodir u svom životu. Borila sam se u sebi. Ruke su mi se tresle, dlanovi znojili, a srce lupalo k’o ludo i u mom se srcu dogodio preokret. Toga dana sam znala da me Bog pozvao da budem Njegovo dijete.

Od tada je prošlo 17 godina i moj život je danas sasvim drukčiji. Od osobe koja je željela umrijeti postala sam Božje dijete koje se raduje životu. Po prvi puta u životu ne bojim se smrti i znam da postoji smisao svega što mi se događa. Znam da su mi oprošteni svi grijesi koji su me progonili. Zapravo, znam da imam novi život i da je Bog okrenuo novu stranicu u mojem životu i da mogu živjeti novi život neopterećena prošlošću i s nadom u budućnost s Njim.