Moja najveća životna želja bila je postati majkom. Bio je to moj san otkad se sjećam. Šest mjeseci nakon što sam se udala, saznala sam da očekujemo naše prvo dijete. Bila sam doslovce izvan sebe od oduševljenja. Poslali su me na provjeru razine HCG hormona i test je pokazao da su niske. Toga jutra, kada mi je bio zakazan prvi ultrazvuk, uzbuđenje što ću vidjeti svoje dijete bilo je pomiješano sa strahom da nešto nije u redu, ali sam to pripisala tipičnim trudničkim strahovima. Dok sam koračala prema liječničkoj ordinaciji srce mi lupalo kao ludo. Nisam mogla dočekati. Doktor me primio i uveo u ordinaciju, no njegova tišina tijekom ultrazvuka me jako uznemirila. A tada sam čula te riječi koje su mjesecima odjekivale u mojoj glavi. „Nešto nije u redu.“ Bilo je čudno. Gotovo kao da sam očekivala da će to reći. „Beba nije dovoljno velika i ne čujem otkucaj srca.“ Te su me riječi proganjale i zbog njih nisam mogla spavati. Doktor nam je savjetovao da pričekamo dva tjedna – možda se nešto dogodi i srce počne kucati samo od sebe. Moj muž Zlatko i ja sjedili smo u uredu naše crkve odakle smo nazvali moju mamu u Ameriku i pokušali apsorbirati činjenicu da beba vjerojatno neće preživjeti.

U našoj obitelji dramatične stvari se uvijek događaju kada je moj muž u noćnoj smjeni. Tako je bilo i tjedan dana nakon mog ultrazvuka. Počela sam osjećati slabost, imala nešto povišenu temperaturu,   općenito se nisam dobro osjećala. Nazvala sam svoju sestru koja me odvezla u bolnicu. Napravili su ultrazvuk i potvrdili da nema otkucaja srca i da sam imala spontani pobačaj. Budući da moje tijelo nije izbacilo plod, a bila sam u desetom tjednu trudnoće, bila sam u opasnosti od septičkog šoka. Sljedeće večeri sam se vratila u bolnicu u bolovima. Nekoliko sati kasnije napravili su mi kiretažu i moje bebe više nije bilo. Nitko nam nije mogao objasniti što se dogodilo. Možda je postojao ozbiljni defekt ili moje tijelo nije moglo podnijeti trudnoću. Samo Bog zna. Na meni je bilo da to prepustim u Njegove ruke, a to je nešto što je puno lakše reći nego izvesti. Bilo mi je jako teško prihvatiti gubitak. Jako sam se bojala ponovnog spontanog. Ne samo to, čula sam da nakon tri spontana pobačaja žena teško može iznijeti trudnoću do termina. Po glavi mi se motalo samo ovo: „Jedan pokušaj propao… kao u sportu, prvi pokušaj, imaš još dva.“

Kada sam drugi puta saznala da sam trudna bila sam prestravljena. Zapravo, bila sam tako prestravljena da sam s pet i pol tjedana otišla doktoru iako sam znala da je prerano da bi se išta vidjelo. Pregled je samo potvrdio moje strahove. Doktor je bio isto tako zabrinut kao i ja. Nije mi bilo jasno zašto, jer mi je upravo on rekao da je u 99 % slučajeva druga trudnoća nakon spontanog pobačaja sasvim u redu. „Nikada nisam imao pacijenticu koja je imala dva spontana za redom“, rekao je.  „Možda sam ja prva“, pomislila sam. Poslao me na mnoštvo testova i na svakoj uputnici pisalo je „abortus imminens.“ Ne znam latinski, ali znala sam što to znači. Zavrtjelo mi se u glavi. Kada sam nazvala ordinaciju sestra me je uvjerila da je sve u redu i da bi mi rekli da nešto nije u redu, ali mi je rekla da moram strogo mirovati. Osjećala sam se malo bolje. Ali sljedećeg jutra sam prokrvarila. Čim se ordinacija otvorila, nazvala sam doktora. Njegova je reakcija bila da me ukori i naredi mi da strogo mirujem i ne mičem se iz kreveta osim na toalet. Bila sam zbunjena.  Nije li mi sestra rekla da će sve biti u redu? Ali, sljedećeg dana sam u petom tjednu trudnoće izgubila naše drugo dijete. Ponovo su mi obavili kiretažu kako ne bih dobila infekciju. Sve to bilo je jako traumatično i osjećala sam se mrtvom iznutra. „Rosilind, moraš to staviti pred Isusove noge. Što ako nikada nećeš imati djece? Što ako majčinstvo nije Božji plan za tvoj život? Hoćeš li to moći prihvatiti?“ Bila su to pitanja koja mi je postavila moja mama i koja sam mjesecima izbjegavala. Imala sam uputnicu za daljnje pretrage i nisam htjela ponovo pokušati zatrudnjeti sve dok nisam sigurna da je sa mnom sve u redu. U međuvremenu smo Zlatko i ja otputovali u SAD u posjet mojim roditeljima koji su mi platili konzultacije kod specijalista za hormone koji se bavi holističkim pristupom. Testovi koje sam napravila pokazali su da imam previsoke razine kortizola i da mi štitnjača ne radi kako bi trebala. Roditelji su mi tijekom svog posjeta Hrvatskoj mjesec dana kasnije donijeli posebne vitamine bazirane na cjelovitoj prehrani koje sam počela uzimati. Uz promjenu nekih navika, moje se zdravlje toliko poboljšalo da sam tek tada shvatila koliko sam bila premorena.

Mama mi je također donijela knjigu Calm My Anxious Heart (Smiri moje tjeskobno srce), autorice Linde Dilow, knjigu koja mi je promijenila život. Shvatila sam da moram prihvatiti poziv koji Bog ima za mene, bez obzira kakav on bio. Je li mi suđeno da budem majka? Samo Bog to zna. Mogu li prihvatiti činjenicu da mi je On možda namijenio da nikada nemam djece? Znala sam da moram doći do toga da budem zadovoljna bez obzira što budućnost donosi. Kada sam pročitala knjigu i ispunila upitnik na kraju, znala sam ovo. Ako budem imala djecu, slava Bogu, a ako ne budem, onda isto slava Bogu i kuća će mi uvijek biti čista! Bilo je to oslobađajuće iskustvo i mogla sam samo slaviti Boga za lekcije koje sam naučila kroz to bolno iskustvo te sam znala da mogu biti mirna bez obzira što je preda mnom. Također je bilo jako važno da se vratim svojim slomljenim snovima, da pokupim sve slomljene djeliće, da ih pogledam, prihvatim i zatim pokušam u njima pronaći bilo koji trunak mudrosti koji me Bog pokušao podučiti kroz njih. To nije bilo lako. Vratiti se natrag i ponovo proživjeti sve te osjećaje. Prisjetiti se boli i gubitka. No, znala sam da to moram učiniti, to je bio dio procesa otpuštanja i na taj način sam mogla dopustiti Bogu da iscijeli moje rane. Tako mi je drago da sam Mu dozvolila da to učini. Mogu ispričati svoju priču bez boli. Teku li suze? Da, ali zato što sam preplavljena Božjom dobrotom, vjernošću i bezgraničnom ljubavlju prema meni.

Kada sam sljedeći puta saznala da sam trudna moj je muž radio ujutro i bilo mi je dosadno. Jako dosadno. Zato sam odlučila isprobati jedan od onih jeftinih testova na trudnoću koje sam kupila u Americi. Nisam uopće razmišljala o tome da bih mogla biti trudna. Kada sam vidjela pozitivan rezultat, napravila sam još dva testa kako bih se uvjerila da je točan. Svi su pokazivali isti rezultat. Tada sam na telefonu čula zvuk za podsjetnik. Ili imam zakazan sastanak s nekim, ili je nekome rođendan. Uzela sam mobitel i počela plakati kada sam pročitala. Na ekranu je pisalo „Majčin dan“. Samo je Bog mogao učiniti nešto tako posebno. Moj muž me pokušao uvjeriti kako je bolje da pričekamo s objavom vijesti, ali ja sam u najdubljem dijelu svoga srca znala da je to to. I tako su toga dana u crkvi svi saznali. Trudnoća mi je bila ujedno predivna i iscrpljujuća. Predivna jer sam uživala u svakom trenutku. Usprkos prethodnim spontanim pobačajima nisam bila pretjerano tjeskobna. Imala sam neke strahove s vremena na vrijeme, ali sam se naučila nositi s njima koristeći se stihovima iz Biblije. U 37. tjednu trudnoće došla sam na pregled u bolnicu gdje sam trebala roditi i napravili su mi neke testove. Između ostalog na trudnički dijabetes. Kako smo se upravo vratili s Božićnih praznika kod Zlatkovih roditelja u Slavoniji, naravno da mi je šećer na testovima bio povišen. Također su mi tijekom sljedećeg pregleda ustanovili da imam previše plodne vode i da sam preteška. Sredinom 38. tjedna ostavili su me u bolnici, no moj šećer u krvi bio je sasvim normalan i nisam imala trudnički dijabetes. Svejedno su me ostavili u bolnici. U 40. tjednu nisam bila ni blizu poroda i doktori su zaključili da trebam ići na carski rez.

Bila sam slomljena. Pripremala sam se za porod, ne za carski. Nisam ni pomislila na carski. No, u subotu 17. siječnja moj je očaj zamijenila radost iščekivanja i cijelu noć nisam spavala. Nisam mogla čekati da ugledam njegovo lice. Bila sam ujedno uzbuđena i pomalo uplašena  – samo sam se nadala da ću roditi zdravu bebu. Kada sam prvi puta čula Robijev plač, potekle su mi suze. Je li moguće?! Napokon sam majka! 21 mjesec kasnije našem Robiju Jukiću pridružio se Andrej Jukić. Ta su dva dječaka totalne suprotnosti, ali mi smo obitelj puna ljubavi i radosti. A to je dar iz Božje ruke.