Naša avantura započela je u 11 sati, kada smo gore krenuli žičarom, što je posebno
razveselilo one najmlađe među nama. Stigli smo do TV tornja i odvažno se zaputili prema
Puntijarki, pri čemu smo se 20-ak minuta spuštali, da bi nakon toga uslijedio uspon od pola
sata. To je mnogima od nas bilo više nego dovoljno i već su se mogla čuti neka prigovaranja.
Nismo mogli dočekati trenutak kada ćemo stići na ručak. I na kraju: nagrada! Sva se ta muka
isplatila i dan smo okrunili ugodnim druženjem uz domaća jela na Puntijarki. Od planirane
završne faze izleta, a to je da se dolje spustimo pješke, u nadi da ćemo unesene kalorije
odmah i potrošiti, na kraju smo ipak odustali. Kada si punog trbuha, autobus ili žičara ipak ti
djeluju privlačnije od pješačenja nizbrdo.
Svi smo uživali u zelenilu, bojama jeseni i druženju i voljeli bismo da je takvih izleta što više!